DA SE NE ZABORAVI: Kako je, komadant, rahmetli, Izet Nanić spašavao živote svojih boraca?

DA SE NE ZABORAVI: Kako je, komadant, rahmetli, Izet NaniĆ spaŠavao Živote svojih boraca?
Kako je komadant rahmetli Izet Nanic spasavao zivote svojih boraca?
Cisteci vani snijeg pa u predahu sjetih se naseg komadanta rah.Izeta Nanica, da mu dragi Allah podari lijepi Dzennet. Zima je bas kao danas, februar je mjesec, godina 1994. sa svojim vodom jurisnog bataljona III ceta, ll vod, čiji sam bio komandir. Na polozajima smo na tadasnjoj, kako je mi zovemo autonomiji. U podrucju Latica glavice na brdu smo u jednoj kuci, dolazi noc, a zbog jake zime i padavina niko ne zeli izlaziti vani kako bi se vrsila straza, vec to odlucimo raditi iz kuce, hladno je, pa sto da izlazimo vani, iako su linije druge strane blizu.

Sjecam se otprilike bilo je prije ponoci, zaista je bilo nevrijeme i odjednom dok smo se svi nalazili u jednoj sobi neko je pokucao na vrata, nismo mogli vjerovati da je neko u to vrijeme. Cujem od svog suborca rijeci kao sto su: “Sta cemo sad, hocemo li se sad predati? Vjerovatno su opkolili citavu kucu i sad pozivaju na predaju.” Uvijek sam govorio da se necu predati ako bi kad doslo do toga, a znao sam da komandiri najvise nastradaju. Odlucio sam ja cu otvoriti vrata pa sta Bog da a vi budite spremni. Otvaram vrata, vidim covjeka sa kapuljacom, i jos dvojicu. Ne mogu prepoznati ko je dok nisam cuo glas koji je pitao gdje ovdje straza ispred kuce. Tada prepoznajem glas naseg komadanta, ali opet ne vjerujem, zelim mu vidjeti lice. On skida kapuljacu i tad se tek uvjeri. Nisam mogao vjerovati svojim ocima. Pa zar on u ova doba hoda po linji? Ubrzo izlaze i drugi suborci iz kuce i svi smo vani, sramimo se sami sebe cekamo da nas izgrdi jer ima pravo, a on nam se obrati kratko i rece da uspostavimo strazu i da se sutra ocekuje veliki napad na ovom pravcu. Uputise se prema drugoj kuci, gledam za njim ode u noc, gdje linije nisu dobro uspostavljene, sa dva vojna policajca u pratnji. Izlazimo vani i do jutra se ukopavamo u rovove, znamo ako bude napad u kuci necemo prezivjeti. U rano jutro cujemo tenk, prva granata u kucu u kojoj smo bili. Nakon par ispaljeni granata kuca u kojoj smo bili je tako reci unistena, a mi hvala Bogu u nadkrivenim rovovima bezbjedni samo zahvaljujuci upozorenju naseg komadanta.

Udruženje “Nanićevi Bužimljani